Srpski jezik
Srpski jezik (ISO 639-3: srp) je materinski jezik za najmanje 7.020.550. ljudi poglavito u Srbiji (6.200.000 u Srbiji (2006.); 297.000 u Albaniji (2007.); 1.300.000 u Bosni i Hercegovini (2004.); 265.895 u Crnoj Gori (2011.); 45.004 u Hrvatskoj (2021.); 33.300 u Makedoniji (2001.); 27.000 u Rumunjskoj (popis 2002.); 4.160 u Rusiji (popis 2002.); 20.000 u Turskoj (1980.). Prema srpskom jezikoslovcu Ranku Bugarskom ukupni broj govornika srpskoga jezika je oko 12 milijuna ljudi.
Srpski jezik je u službenoj uporabi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i u Republici Kosovo, a u kulturnoj je uporabi u većem broju zemalja diljem svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice.
Srpski jezik ima dva refleksa, ekavica i ijekavica.
Kao i kada su drugi jezici u pitanju, nužno je razgraničiti pojam jezičnih sastava kojima se Srbi kao etnicitet služe od standardnog jezika koji se upotrebljava u državnim i kulturnim institucijama.
Strukturalna lingvistika (kao dominantan pravac u jezikoslovlju 20. st.) i standardologija razlikuju dijakronijski i sinkronijski pristup jeziku. Prvi opisuje jezičnu povijest, tj. kako su se vremenski mijenjale strukturalne značajke jezika, dok sinkronija daje opis sadašnjega ustroja jezičnoga sustava. U ovome ćemo tekstu kratko prikazati povijesni razvoj srpskoga jezika, dok je gramatički opis suvremenoga standardnoga jezika izostavljen.
Osnovna namjena ovakvog prikaza je prikaz osobina nastanka standardnog jezika. Zato se ovdje ograničavamo na prikaz povijesti standardnog srpskog jezika, čiji je jedan dio i suvremeni standardni srpski jezik.
Srpski jezik je u službenoj uporabi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i u Republici Kosovo, a u kulturnoj je uporabi u većem broju zemalja diljem svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice.
Srpski jezik ima dva refleksa, ekavica i ijekavica.
Kao i kada su drugi jezici u pitanju, nužno je razgraničiti pojam jezičnih sastava kojima se Srbi kao etnicitet služe od standardnog jezika koji se upotrebljava u državnim i kulturnim institucijama.
Strukturalna lingvistika (kao dominantan pravac u jezikoslovlju 20. st.) i standardologija razlikuju dijakronijski i sinkronijski pristup jeziku. Prvi opisuje jezičnu povijest, tj. kako su se vremenski mijenjale strukturalne značajke jezika, dok sinkronija daje opis sadašnjega ustroja jezičnoga sustava. U ovome ćemo tekstu kratko prikazati povijesni razvoj srpskoga jezika, dok je gramatički opis suvremenoga standardnoga jezika izostavljen.
Osnovna namjena ovakvog prikaza je prikaz osobina nastanka standardnog jezika. Zato se ovdje ograničavamo na prikaz povijesti standardnog srpskog jezika, čiji je jedan dio i suvremeni standardni srpski jezik.
Zemlja (geografski pojam)
-
Bosna i Hercegovina
U BiH žive tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Prema popisu iz 2013. godine imala je 3 531 159 stanovnika. Sarajevo je glavni i najveći grad države. -
Crna Gora
Crna Gora zauzima uglavnom planinsko područje, a sastoji se iz pet prirodnih regionalnih cjelina: Stare Crne Gore, Brda, Sjeveroistočnoga škriljavoga gorja, Središnjega nizinskog prostora i Primorja. -
Kosovo
Kosovo se nalazi pod upravom EULEX-a od 2008. godine, a izvan nadzora Republike Srbije. -
Sjeverna Makedonija
Nakon što su prvi višestranački izbori 11. studenog 1990. godine označili kraj komunističke vladavine, makedonski Parlament je u vrijeme raspada SFRJ proglasio neovisnost te jugoslavenske republike 8. rujna 1991. god., na temelju referenduma o neovisnosti. Novonastala država se sve do veljače 2019. godine zvala Republika Makedonija, kada je promijenila ime u sadašnje; Republika Sjeverna Makedonija. Razdruživanje od SFRJ je proteklo mirno, međutim su napetosti između Makedonaca i Albanaca - koji predstavljaju oko četvrtinu stanovništva Sjeverne Makedonije - dovele do oružanog sukoba 2001. godine. Sukob je okončan uz posredovanje NATO saveza, te se od tada održava osjetljiva ravnoteža između etničkih Makedonaca i etničkih Albanaca. -
Srbija
Slijedeći slavenske migracije na jugoistok Europe Srbi nastanjuju ova područja s drugim narodima poslije 6. stoljeća, uspostavili su nekoliko država u ranom srednjem vijeku. Prvotnom srpskom državom vladaju Vlastimirovići prva poznata vladajuća dinastija srednjovjekovne srpske države. Srbi su, pored Hrvata, jedini donijeli svoje ime iz prapostojbine, dok su ostali južni Slaveni svoja imena dobivali po zemljopisnim nazivima regija koje su naseljavali. Na početku 7. stoljeća na teritoriju Bizantskog Carstva Srbi osnivaju Rašku. Raška je postala kraljevina 1216. godine, kada je srpski kralj Stefan Prvovjenčani, sin velikog župana Stefana Nemanje, okrunjen krunom koju mu je poslao rimski papa. Već 1219. godine i Srpska pravoslavna crkva je dobila neovisnost od strane Vaseljenskog patrijarha. Najveću moć srpska država imala je u vrijeme Stefana Uroša IV. Dušana koji granice Srbije širi na jug nekadašnjeg Bizantskog područja te se proglašava carstvom "Srba i Grka". Nakon Dušanove smrti osvojeni krajevi se osamostaljuju pod vodstvom lokalnih velikaša, no u to vrijeme započinju i provale Turaka na balkanski poluotok koji ubrzo pobjeđuju Bugare na rijeci Marici, a potom i Srbe u bitki na Kosovu. Do sredine 16. stoljeća, cijela suvremena Srbija pada pod vlast Osmanlija, s vremena na vrijeme prekinute od strane Habsburške Monarhije koja se širi prema centralnoj Srbiji s kraja 17. stoljeća, zadržavajući uporište u suvremenoj Vojvodini. Početkom 19. stoljeća, srpska revolucija utemeljila je nacionalnu državu kao prvu ustavnu monarhiju regije koja je kasnije proširila svoj teritorij. Nakon katastrofalnih žrtava u Prvom svjetskom ratu i kasnije ujedinjenja bivše Habsburške krune Vojvodine i drugih regija sa Srbijom, zemlja je utemeljila Jugoslaviju s drugim južnoslavenskim narodima. Tijekom raspada Jugoslavije, Srbija je formirala zajednicu s Crnom Gorom koja je mirno riješena 2006. godine, kada je Srbija ponovno uspostavila svoju neovisnost. Prema Ustavu Republike Srbije, u sastavu Srbije nalaze se autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo i Metohija (koja ima višu autonomiju). Kosovo je 2008. godine proglasilo neovisnost od UNMIK-a, što je priznalo 85 zemalja članica OUN, čemu se službeni Beograd protivi.